Istorija BiH

Iliri, koji su naseljavali područje BiH i imali svoj naj jači uspon (8.-5. st.p.n.e.), smatraju se prastanovnicima BiH. Krajem 3. stoljeća p. n. e. na Balkanskom poluotoku se pojavljuju Rimljani. Prostori Balkana su ostali pod rimskom vlašću slijedećih punih pet stoljeća. Bosna se prvi put spominje u spisu "De administrando imperio" bizantskog cara Konstantina VII Porfirogenta (913.-959.).


Srednjevjekovno razdoblje - U razdoblju izmedju Bizanta i Ugarske na prostorima Bosne spominje se prvo ime bosanskog bana Borića i bilježi njegova vladavina i značajna uloga u periodu od 1154. do 1163.godine. Od 1167. do 1203. godine spominje se Kulin, kao "Veliki ban Bosne". Ban Kulin je na Bilinom polju kod Zenice 1189. godine izdao povelju Dubrovčanima kojom se garantira sloboda trgovine u Bosni. Iz povelje se vidi da je postojala relativno uredjena država sa strukturom vlasti. Vrhunac svoje moći Bosna doživljava u vrijeme vladavine Tvrtka I Kotromanjića (1353.-1391.), koji se od 1397. godine naziva "Kralj Srbljem i Bosne i Primorja". To je vrijeme svestranog napretka srednjovjekovne Bosne kada je Bosna dostigla vrhunac političke snage i teritorijalne veličine.


Osmanlijski Turci zaposjedaju prostore Bosne 1463. godine. Od tog perioda intenziviran je proces prihvatanja islama od bosanskog stanovništva. Godine 1492. registriran je početak dolaska Jevreja u Bosnu poslije njihovog progona iz Španije.

Jačanje osmanske vlasti na prostorima Bosne i Hercegovine rezultiralo je osnivanjem Bosanskog ejaleta (1580.) u čiji sastav je ušlo sedam sandžaka: Bosanski, Hercegovački, Kliski, Lički, Pakracki, Pozeski i Zvornički. U stabilnom periodu vladavine, osmanske vlasti su osnažile državni aparat i uspostavile administrativnu organizaciju BiH, pravni poredak, poreski sistem i značajno poboljšanje u agraru.



Na Berlinskom kongresu (1878.) Austro-Ugarska je dobila mandat da upravlja Bosnom

i Hercegovinom, prepuštajući upravu nad Novopazarskim sandžakom Osmanskom carstvu. Počinje razdoblje četrdesetogodišnje austrougarske uprave nad Bosnom i Hercegovinom čime je ona postala sastavni dio Austro-Ugarske monarhije. Aneksija BiH je od početka predstavljala stalni cilj Austro-Ugarske a ostvarena je 1908. godine.



1918. godine Bosna i Hercegovina ulazi u sastav novostvorene Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Bosna i Hercegovina je kasnije u sastavu Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije bila ravnopravna federalna jedinica, gdje je bila posebno posvećena pažnja ravnopravnosti svih naroda i nacionalnih manjina.



Nakon uspješno provedenog referenduma Bosna i Hercegovina je 7. aprila 1992. godine stekla medjunarodno priznanje. Na referendumu 29. februara i 1. marta 1992. za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu izjasnila su se 2.061.932 gradjana (ukupan broj glasača bio je 3.253.847) ili 99,44% izašlih na glasanje.



Nasuprot žestokoj protuagitaciji SDS-a i prijetnji iz Beograda, većina gradjana BiH svih nacionalnosti jasno je iskazala demokratsku volju za osamostaljenjem. Bosanski Srbi, na čelu sa Radovanom Karadžićem, započeli su unutrašnju razgradnju bosanskohercegovačkog državnog tkiva uz maksimalnu podršku i pomoć Srba iz Srbije i

Crne Gore.



Došlo je do genocida, besprimjerne destrukcije zemlje i egzodusa stanovnika(1992.-1995.). Agresijom na BiH izvršen je genocid nad bošnjačkim narodom. Nezapamćen zločin silovanja izvršili su zločinci kako iz BiH, tako i iz Srbije i Crne Gore.


Prema nekim procjenama u toku rata u BiH ubijeno je od 140.000 do 200.000 ljudi, ranjeno je od 170.000 do 240.000. Najmanje 16.000 do 17.000 djece je poginulo, a 40.000 ranjeno. Nekoliko stotina hiljada ljudi živi jos kao izbjeglice van BiH.